Kultura i umetnost

Halucinogena književnost

Nije nepoznata činjenica da su veliki književnici svim dostupnim sredstvima trovali svoj mozak i krv u cilju izlječenja vlastite bijede, dosade, a ponajviše, nedostatka inspiracije. Neki su kratkoročno eksperimentirali, dok su drugi zapali u stanje teške ovisnosti. Eksperimentiranje ih je udaljavalo od bliskih osoba, pa su svoje najdublje strahove, najmračnije misli i fikcije prenosili na papir i stvarali velika književna djela kojima se i danas divimo.

Philip K. Dick – Jedan je od najplodnijih i najboljih znanstvenofantastičnih pisaca, bio je iznimno i neprirodno produktivan u razdoblju od 1963. do 1965. godine. Halucinogene droge i amfetamini nabrijavali su njegov um i tijelo tolikom jačinom da je u tom razdoblju uspio napisati 11 novela, nekoliko eseja i kratkih priča. Većina njegovih ljubitelja složit će se da je roman The Three Stigmata of Palmer Eldritch, mračna, nadrealna priča koja čitatelju omogućuje sudjelovanje u grupnim halucinacijama.

Carlos Castaneda – Svoja iskustva s psihodeličnim i halucinogenim biljkama opisao je, osim u Učenju, i u ostalim svojim djelima, kao što su: Odvojena stvarnostPutovanje u IkstlanAktivna strana beskonačnostiMoć tišine.

Mihail Bulgakov – Za razliku od većine književnih velikana koji su se iz čiste zabave, radoznalosti i dostupnosti  ubijali  raznim opijatima, Bulgakov je u carstvo opijenosti upao silom prilika. Nakon što je u Prvom svjetskom ratu ranjen nekoliko puta, patio je od kroničnih bolova, pa je spas pronašao u morfiju. Svoja je iskustva i razmišljanja o ovisnosti opisao u noveli Bilješke mladog liječnika (A Country Doctor’s Notebook) te u romanu Morfij.

Thomas De Quincey – Alkohol mu nije bio osobito drag i smatrao je da u čovjeku izaziva surovi dio naravi, dok je opijum za njega čista vedrina jer „na njedrima tame, podiže gradove i hramove“.  Upravo u svojoj najpoznatijoj knjizi Ispovijesti jednog uživatelja opija (Confessions of an English Opium-Eater) u tri faze opisuje prekrasna, ali i negativna iskustva koja je imao dok se družio  s opijumom.

E.A. Poe – Za cijelo vrijeme svog nevjerojatno plodnog stvaralaštva, nekontrolirano se ubijao u alkoholu i ogromnim količinama omiljenog mu narkotika, opijuma, što ga je dovelo do teške depresije. Sve do danas njegova smrt je ostala tajna. Krajem 1848. pronađen je na ulicama Baltimorea u deliričnom stanju, nakon čega je smješten u bolnicu. U mučna tri dana izmjenjivala su se stanja kome, polusvijesti, halucinacija i delirija, da bi četvrti dan umro. Neki su tvrdili da je umro od bjesnoće, a drugi od posljedica brutalnog uništavanja alkoholom i opijumom.

Ken Kesey – Najpoznatiji po romanu Let iznad kukavičjeg gnijezda i kao kontrakulturna ikona, dobrovoljno je sudjelovao u projektu MK-ULTRA, tajnom istraživačkom projektu CIA-e, koji je financirala vlada od početka 50-ih do kraja 60-ih godina. Projekt se temeljio na eksperimentima u kojima je testiran učinak raznih droga, kao što su LSD, meskalin i trava, na čovjekov mozak.

Jack Kerouac –  Svoj je bestseler, autobiografski roman Na cesti napisao u samo tri tjedna na roli papira dugoj 30 metara, i to pod djelovanjem amfetamina. U njemu je opisao putovanje po Americi u društvu nekoliko kolega, a pokretačko gorivo bile su im droge. Njegova sklonost drogiranju izbila je na površinu u romanu The Subterraneans (Podzemnici), koji je napisao u samo tri dana, a benzedrine (miks amfetamina) omogućio mu je nadljudski tempo rada.

Aldous Huxley – U isprobavanje halucinogenih droga, upustio se tek pred kraj života, a prva u nizu bila je meskalin, koji je prvi put probao u 59. godini. Često je uživao u psilocibinu, psihodeličnom alkaloidu, nadrogirana stanja je bilježio, a svoje monologe snimao na diktafon. Nevjerojatne doživljaje objavio je u knjizi Vrata percepcije i u eseju Raj i pakao. Koliko je primamljivo bilo njegovo eksperimentiranje s opijatima, dokaz je i da je knjiga Vrata percepcije bila inspiracija grupi The Doors. Umro je u 69. godini, a na samrti je zatražio i dobio LSD kako bi lakše prešao „na drugu stranu“. Huxley je napisao kako mu je droga otkrila „sakramentalnu viziju stvarnosti“.

Stephen King – U svakoj njegovoj priči postoji psihopat, luđak, neki preemocionalni lik i netko pun samopouzdanja – kao nuspojava ovisnosti o kokainu. King je priznao da se „odvaljivao“ kokainom, te da je od 1979. do 1987. godine bio pravi ovisnik, što objašnjava njegov bogat književni opus.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s