Nije nepoznata činjenica da su veliki književnici svim dostupnim sredstvima trovali svoj mozak i krv u cilju izlječenja vlastite bijede, dosade, a ponajviše, nedostatka inspiracije. Neki su kratkoročno eksperimentirali, dok su drugi zapali u stanje teške ovisnosti. Eksperimentiranje ih je udaljavalo od bliskih osoba, pa su svoje najdublje strahove, najmračnije misli i fikcije prenosili na papir i stvarali velika književna djela kojima se i danas divimo.
Philip K. Dick – Jedan je od najplodnijih i najboljih znanstvenofantastičnih pisaca, bio je iznimno i neprirodno produktivan u razdoblju od 1963. do 1965. godine. Halucinogene droge i amfetamini nabrijavali su njegov um i tijelo tolikom jačinom da je u tom razdoblju uspio napisati 11 novela, nekoliko eseja i kratkih priča. Većina njegovih ljubitelja složit će se da je roman The Three Stigmata of Palmer Eldritch, mračna, nadrealna priča koja čitatelju omogućuje sudjelovanje u grupnim halucinacijama.
Carlos Castaneda – Svoja iskustva s psihodeličnim i halucinogenim biljkama opisao je, osim u Učenju, i u ostalim svojim djelima, kao što su: Odvojena stvarnost, Putovanje u Ikstlan, Aktivna strana beskonačnosti, Moć tišine.
Mihail Bulgakov – Za razliku od većine književnih velikana koji su se iz čiste zabave, radoznalosti i dostupnosti ubijali raznim opijatima, Bulgakov je u carstvo opijenosti upao silom prilika. Nakon što je u Prvom svjetskom ratu ranjen nekoliko puta, patio je od kroničnih bolova, pa je spas pronašao u morfiju. Svoja je iskustva i razmišljanja o ovisnosti opisao u noveli Bilješke mladog liječnika (A Country Doctor’s Notebook) te u romanu Morfij.
Thomas De Quincey – Alkohol mu nije bio osobito drag i smatrao je da u čovjeku izaziva surovi dio naravi, dok je opijum za njega čista vedrina jer „na njedrima tame, podiže gradove i hramove“. Upravo u svojoj najpoznatijoj knjizi Ispovijesti jednog uživatelja opija (Confessions of an English Opium-Eater) u tri faze opisuje prekrasna, ali i negativna iskustva koja je imao dok se družio s opijumom.
E.A. Poe – Za cijelo vrijeme svog nevjerojatno plodnog stvaralaštva, nekontrolirano se ubijao u alkoholu i ogromnim količinama omiljenog mu narkotika, opijuma, što ga je dovelo do teške depresije. Sve do danas njegova smrt je ostala tajna. Krajem 1848. pronađen je na ulicama Baltimorea u deliričnom stanju, nakon čega je smješten u bolnicu. U mučna tri dana izmjenjivala su se stanja kome, polusvijesti, halucinacija i delirija, da bi četvrti dan umro. Neki su tvrdili da je umro od bjesnoće, a drugi od posljedica brutalnog uništavanja alkoholom i opijumom.
Ken Kesey – Najpoznatiji po romanu Let iznad kukavičjeg gnijezda i kao kontrakulturna ikona, dobrovoljno je sudjelovao u projektu MK-ULTRA, tajnom istraživačkom projektu CIA-e, koji je financirala vlada od početka 50-ih do kraja 60-ih godina. Projekt se temeljio na eksperimentima u kojima je testiran učinak raznih droga, kao što su LSD, meskalin i trava, na čovjekov mozak.
Jack Kerouac – Svoj je bestseler, autobiografski roman Na cesti napisao u samo tri tjedna na roli papira dugoj 30 metara, i to pod djelovanjem amfetamina. U njemu je opisao putovanje po Americi u društvu nekoliko kolega, a pokretačko gorivo bile su im droge. Njegova sklonost drogiranju izbila je na površinu u romanu The Subterraneans (Podzemnici), koji je napisao u samo tri dana, a benzedrine (miks amfetamina) omogućio mu je nadljudski tempo rada.
Aldous Huxley – U isprobavanje halucinogenih droga, upustio se tek pred kraj života, a prva u nizu bila je meskalin, koji je prvi put probao u 59. godini. Često je uživao u psilocibinu, psihodeličnom alkaloidu, nadrogirana stanja je bilježio, a svoje monologe snimao na diktafon. Nevjerojatne doživljaje objavio je u knjizi Vrata percepcije i u eseju Raj i pakao. Koliko je primamljivo bilo njegovo eksperimentiranje s opijatima, dokaz je i da je knjiga Vrata percepcije bila inspiracija grupi The Doors. Umro je u 69. godini, a na samrti je zatražio i dobio LSD kako bi lakše prešao „na drugu stranu“. Huxley je napisao kako mu je droga otkrila „sakramentalnu viziju stvarnosti“.
Stephen King – U svakoj njegovoj priči postoji psihopat, luđak, neki preemocionalni lik i netko pun samopouzdanja – kao nuspojava ovisnosti o kokainu. King je priznao da se „odvaljivao“ kokainom, te da je od 1979. do 1987. godine bio pravi ovisnik, što objašnjava njegov bogat književni opus.
Separe 