Knjige koje treba pročitati

Hipnotizer (Lars Kepler)

hipnotizerSuočite se s iskonskim strahom… Trostruko brutalno umorstvo, sve su žrtve iz iste obitelji, a ubojica je nepoznat i, po svemu sudeći, samo je pitanje trenutka kada će ubiti ponovno. Na slučaju radi jedan od najboljih i najupornijih stockholmskih inspektora Joona Linna. Odakle da počne? Jedini je preživjeli svjedok dječak Josef Ek, kojemu su pred očima ubijeni otac, majka i mlađa sestra, a on leži u šok-sobi s teškim ozljedama. Očajnom Linni može pomoći samo stručnjak za hipnozu psihijatar Erik Maria Bark…

“Hipnotizer” je jedan od najstrašnijih trilera ikada napisanih, s jezom “Isijavanja” i iskonskim strahom “Kad jaganjci utihnu”. Ovaj roman čita se bez predaha. Jedna od najvećih književnih senzacija posljednjih godina, međunarodni bestseler i nakon Stiega Larssona najprodavaniji švedski roman u povijesti.

Srednji spol (Jeffrey Eugenides)

v_srednji_spol“Rodio sam se dva puta: prvi put kao curica, jednog neobično bistrog detroitskog dana bez smoga u siječnju 1960.; i onda ponovno kao dečko tinejdžerske dobi, u hitnoj službi kraj Petoskeyja u Michiganu, u kolovozu 1974.”

„Srednji spol“ Eugenides je zamislio kao priču jednog hermafrodita. A onda je ideja počela bujati. Osobna priča pretvorila se u obiteljsku kroniku američko-grčke obitelji: od turskog genocida u Smirni početkom ’20-ih, preko bijega u Ameriku, prvih pokretnih traka Fordovih tvornica u Detroitu, nereda u ljeti 1967… Jureći kroz XX. stoljeće Eugenides se, na kraju, zaustavlja u ’70. To je njegov teritorij. Radnja se tu sažima.

U to će se doba Calliope Stephanides, rođena kao djevojčica, zbog sindroma deficijencije 5-alfa-reduktaze, s pubertetom početi pretvarati u muškarca. Roditelji će Callie odvesti dr. Peteru Luceu, vodećem američkom seksologu. Na osnovi krivih procjena, ali i osobnih interesa, dr. Luce predložit će terapiju estrogenom – i tzv. „korektivnu operaciju“. Lik dr. Lucea u Srednjem spolu  Eugenides je napisao prema slavnom i ozloglašenom kliničkom psihologu Johnu Moneyu, jednom od najvećih znanstvenika 20. stoljeća u području istraživanju spolnosti.

Radnja romana nije slučajno smještena u sedamdesete. Bile su to godine za koje je sam Eugenides rekao da su bile idealne za seksologe, godine poplave najrazličitijih seksualnih teorija koje su išle tako daleko da su čak negirale razliku među spolovima.

Sjajan roman o jednoj obitelji uništenoj incestom, kojeg će rado čitati generacije koje dolaze.

Dijete koje je sanjalo kraj svijeta (Antonio Scurati)

dijete_koje_je_sanjalo_kraj_svijetaRoman je prožet kritikom institucija koje su u Scuratijevim očima zapale u duboku krizu – crkve, politike, sveučilišta, cijelog obrazovnog sustava, ali i individua koji vođeni psihologijom gomile i medijskom kreacijom postaju marionete upravljane nevidljivim končićima. Njihove mrlje sa svakom stranicom isplivavaju na površinu i postaju vidljive. Postaju mrlje nad kojima se zamislimo i poželimo ih ukloniti. No, one će se ponovo pojaviti. Prije ili kasnije.

U romanu se izmjenjuje pripovjedanje bezvoljnog i razočaranog, pomalo malodušnog sveučilišnog profesora o pedofilskom skandalu koji potresa Bergamo, a u kojeg su umiješani svećenici i odgojiteljice u dječjem vrtiću, i snovi djeteta mjesečara koje iz noći u noć sanja kraj svijeta. Noćnom morom počinje i završava roman: „I nemoj plakati, dijete, nemoj plakati. Nemaš se zašto bojati budućnosti. Kraj je već stigao. Odavno.“

Priča je počela kada su djeca iz vrtića optužila odrasle za užasna djela. Poput pošasti, optužbe su se počele širiti i sijati strah. To je sjeme posijano na plodno tlo, žetva je bila bogata i uskoro je cijeli grad živio na i od straha i optužbi.

Pripovjedač, profesor koji bježi sam od sebe, polako postaje dijelom cijelog tog ludila jer za novine prati taj slučaj. Ne znajući više što je stvarnost, uvlači se sve dublje i gotovo nestaje u crnoj rupi crne kronike. Prateći njegove dileme autor ističe koliko je tanka linija koja odvaja optuženog od optužitelja, i koliko lako i brzo se uloge mogu promijeniti dok ih promatramo na malim ekranima udobno smješteni u naslonjačima. Koliko uopće doživljavamo svijet oko sebe i tuđe sudbine dok listamo novine u oblaku dima s ugodnim okusom jutarnje kave u ustima? Gledamo li ga svojim ili nečijim tuđim očima? Kolika je snaga medija i što je stvarnost? Zašto se loše vijesti i strah dobro prodaju? Osjećamo li se tako sigurnije u svojoj vlastitoj nesigurnosti?

Dijete zvano „ONO“

onoDijete zvano “Ono“ potresna je istinita priča o zlostavljanju djeteta, Davea Pelzera, pisana dječjim rječnikom te iz perspektive djeteta koje sve to proživljava. Naime, Dave je jedan od petorice sinova u obitelji Pelzer. Na prvi pogled, ta se obitelj ni po čemu ni izdvaja iz obrasca normalnosti, majka Catharine je naizgled brižna majka puna ljubavi s propalim snom medicinske sestre, a otac Stephen je vatrogasac. U protagonistovom ranom djetinjstvu majka je puna ljubavi prema njemu, brine se za sebe, svoj izgled i za svoju drugu djecu te vodi savršen obiteljski život. No, ispod te sjajne fasade krije se sebična alkoholičarka. Kako vrijeme odmiče, ona sve više pada pod utjecaj alkohola te počinje zlostavljati Davea – jedinog među braćom.

Sve je počelo klasičnim tjeranjem u kut dok je otac bio odsutan, a nastavilo se “tretmanom zrcalom“. Dave je polako postajao obiteljski rob, kopile koje ne zaslužuje jesti za isitm stolom kao ostali članovi obitelji niti spavati u krevetu. Jedino što je dobivao su batine, uvrede i nečovječan odnos. Majku u početku nije mrzio, naprotiv, ispiranjem mozga navela ga je da povjeruje da zaista zaslužuje svo to zlo, no kasnije je razvio svojevrsan inat prema njoj, ne dozvolivši sebi da ga majka slomi.

U ocu je vidio svojevrsnog superjunaka, spasitelja koji to zapravo nikada nije bio. Otac je bio rastrgan između čudovišta u koje se u međuvremenu njegova voljena supruga pretvorila te sina koji je trpio njena zlostavljanja. Pozitivna osoba je bio u vidu toga da je sinu potajno donosio hranu u podrum koju  mu je majka uskraćivala.

Daveu je također bilo zabranjeno druženje s braćom, prema njemu se majka odnosila kao prema kakvoj životinji, a u to vrijeme ranog djetinjstva, u školi je postao najbolji prijatelj sa svojim mlađim bratom. Naposlijetku je otac otišao od kuće te ga ostavio poptuno samog u “kući pakla“,  kako svoj dom naziva sâm Dave Polzer. Tada je njegovo cijelo biće obuzela mržnja. Postao je nesposoban osjećati išta osim mržnje. Naspram majci ponajprije, računao je koliko joj još ostaje godina života te molio Boga da umre. Nakon nje mrzio je braću jer su, iako su svi bili dio iste obitelji, oni bili pošteđeni užasa koje je on bio prisiljen živjeti te su čak vodili sasvim sretne živote jer im je majka pružila sve što su željeli.

Naposlijetku je mrzio i oca iz razloga što nikad nije u potpunosti pružio ruku pomoći. Shvatio je da mu je davao samo mrvice spasa, a zapravo je i dalje bio na njenoj strani. “Počeo sam prezirati susjede, rođake i sve koji su me ikad poznavali i znali okolnosti u kojima sam živio. Mržnja je bila jedino što mi je preostalo.“ Zamrzio je i sebe, nakon godina ispiranja mozga u kojima je bio prisiljen vikati na glas da se mrzi, te je njezin plan upalio u tolikoj mjeri da se Dave već kao dvanaestogodišnjak toliko mrzio da je želio biti mrtav.

Gubilište – Val Mek Dermit

gubiliste-val_mekdermid_vNapet psihološki triler koji istražuje, otkriva i ruši granicu između stvarnosti i iluzije.

Zima 1963: dvoje djece nestalo je u Manchesteru; ovo je označilo početak zločinačke karijere Majre Hindli i Ijana Brejdija.

Jednog ledenog prosinačkog dana još jednom djetetu  se gubi  trag: trinaestogodišnja Elison Karter nestaje iz udaljenog engleskog mjesta. Za Džordža Beneta, tek naimenovanog inspektora, time se otvorio najteži slučaj: ubojstva u kojem nema leša, istrage koja će se nebrojeno puta zaglibiti u slijepim uličicama sa ishodom čije će posljedice odjekivati u godinama koje slijede.

Mnogo godina kasnije, on napokon povjerava svoju priču Ketrin Hitkot, ali neposredno prije objavljivanja njene knjige, Benet  iznenada pokušava sve obustaviti. On ima novu informaciju koji odbija da obznani – saznanje koje ugrožava same temelje njegovog postojanja. Ketrin je prinuđena da sama istražuje prošlost, a činjenice njenog otkrića okrenuće svijet naglavačke.

SOBA

Mali Jack živi u Sobi sa Mamom. Soba je njihov svijet i sve što se nalazi izvan njenih zaključanih vrata je Vanjsko. Jedino što Jack poznaje su Prostirka, Ormar, Biljka, Topižlica i još par predmeta u sobi veličine tri puta tri metra. Jack smatra da sve što vidi u TV-u nije stvarno i nalazi se u Vanjskom, jedino su stvarni on, Mama i Stari Krampus koji ih posjećuje svaku večer.

Mama odluči priznati Jacku istinu, te se on bori sa prihvaćanjem ideje da je njihova Soba samo malen dio svijeta koji ih čeka iza vrata. Pomisao da vani uistinu postoje trava, drveća, zgrade i drugi ljudi, stvarni poput njih, mu se čini smiješnom. No, on ne zna, poput njegove Mame, da su zaključani u sobi pod prisilom Starog Krampusa.

Jednog dana Mama i Jack smisle plan bijega iz Sobe, a nakon izlaska u svijet dočeka ih mnoštvo stvari s kojima su se primorani suočiti. Jacka uznemiruje kap kiše na koži, stepenice po kojima se mora penjati i spuštati, hrana koju nikada nije probao, a najviše od svega razni ljudi koji su mu se odjedanput našli u životu i postavljaju mu tolika pitanja!

Knjiga opisuje nevjerojatnu borbu mlade majke i petogodišnjeg dječaka da prežive zatočeni u maloj sobici smišljajući razne kreativne igre kako bi si ispunili dan. Jack je izuzetno pametan i od mame je naučio mnoge stvari, ali kada se napokon nađe van sobe, drugi ga smatraju zaostalim radi svoje nesposobnosti da prihvati postojanje i značenje raznih predmeta i ljudi oko sebe. Njegov život se dramatično mijenja i sve što je nekada poznavao sada pada u zaborav, a on je primoran snaći se najbolje što može.

Ova snažna priča (autorice Emme Donoghue), ispričana iz perspektive petogodišnjeg dječaka će vas uvesti u intiman svijet Sobe te ostaviti bez daha do zadnje stranice.

Brdo iznad oblaka

Od mnoštva knjiga koje sam pročitala (raznih žanrova, pisaca ), nekih se sjećam po naslovu, nekih djelomično, nekih uopće, a neke žive i dan danas kao da su ovoga trena pročitane.

Jedna od takvih je Brdo iznad oblaka (autorice Vesne Krmpotić ) koja se doima kao roman ali u njemu nema izmišljenih likova i situacija već je svojevrsna autobiografija, vjerna reportaža zbivanja i činjenica.

Njezin petogodišnji sin Igor obolijeva od leukemije a ona kao majka traži sve moguće načine da spasi sinovljev život i u tom traganju uranja u najskrivenije dubine ljudskoga bića. Prošla je sve svjetske bolnice i iscjelitelje da bi ga izliječila. Puno puta se činilo da sva njezina nastojanja vode k ozdravljenju, no tada bi se Igorovo stanje iznova naglo pogoršavalo.

Pišući dnevnik prati sinovljev razvoj od samog njegovog dolaska na ovaj svijet, prvih znakova bolesti, njegovih razmišljanja i svjesnosti tako malenoga bića o odlasku, svih uspona i padova u toj životnoj borbi pa do samoga kraja i mirenja s neizbježnim.

Pred sam kraj  Vesna piše o Sai Babi i njegovim čudesima. Osobno ga upoznaje, nadajući se njegovoj pomoći. No, kako knjiga završava ipak vam neću reći već ću vam izdvojiti kratak citat :

„ Nisam znala da je Igor istoga dana odnio svoje igračke kod jedne SSIP-ovske obitelji privremeno useljene na deseti ulaz. Tamo je stanovao dječačić njegovih godina.
“Uzmi ih” rekao mu je Igor, “jer ja se više neću vratiti”.

Tematika kojom se ova knjiga bavi vjerovatno nije najpoželjniji izbor za kojim biste posegnuli , pokušavajući si makar kroz čitanje priuštiti bijeg od stvarnosti. Toplo je preporučam zbog poruke koju nosi :

„ Naš je život zapravo sukladna i neslučajna kompozicija, stilsko čudo, bajka, fantazija. Drugim riječima, trebali bismo naučiti čitati knjigu vlastitoga života na pravi način – s izvjesnim odmakom, ali i s iskrenom radoznalošću, da bismo proniknuli u zakon i razlog i cilj onoga što zovemo svojim životom “ ( Vesna Krmpotić )

Zovem se sjećanje

Ann Brashares, autorica serijala „Sestre po trapericama“, početkom 2011. godine objavljuje novi roman pod naslovom „Zovem se sjećanje“ koji uskoro postaje svjetski bestseler. Ovaj nevjerojatan spoj povijesti, romantike, avanture i mističnoga će vas navesti da knjigu pročitate u jednom dahu.

„Zovem se sjećanje“ će svojom tematikom neodoljivo podsjetiti čitaoce na „Ženu vremenskog putnika“, ali će im ipak pružiti nešto drukčije i do sada nepročitano.

Roman predstavlja dvoje glavnih likova – Daniela i Lucy, čiji se životi konstantno isprepliću stoljećima. Ono što ih drži podalje jedno od drugoga je činjenica da se Daniel sijeća svojih prošlih života, ali Lucy ne. Radnja započinje oko 200-te godine te prati sve Danielove živote tijekom povijesti te njegove susrete s Lucy, koje nažalost prati i njegov zli brat Joaquim. U nekim životima Daniel i Lucy se susreću iste starosti, u nekima potpuno različite, a neke živote pak Daniel provodi bezuspješno tragajući za Lucy. Kada se napokon sretnu posljednji put, Lucy se uspije sjetiti svoje prošlosti i Daniela, te ljubavi koja ih uporno veže stoljećima. No, ne završava sve sretno, već se upliće Joaquim  koji pokušava preoteti Lucy samo za sebe, te radnja završava tako da čitatelju da prostora da si sam dočara rasplet.

Knjiga će posebno biti zanimljiva onima koji vjeruju u reinkarnaciju ili se bave misticizmom, no ako niste fan takvih stvari vjerojatno  ćete ju doživjeti kao knjigu sa dobrim SF elementima. Bez obzira, bili fan reinkarnacije ili ne, sama ideja sijećanja na prošle živote intrigira te golica ljudsku maštu.

Uostalom, zar se nismo svi bar jednom bavili mišlju da smo nekoć baš mi imali uloge koje se razlikuju od ovih današnjih?

3 thoughts on “Knjige koje treba pročitati

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s