Kada bi bilo dovoljno organa, ilegalna transplantacija ne bi mogla opstati. U Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji nagađaju da je zadovoljeno tek 10 posto globalnih potreba za transplantacijama organa. S obzirom da su „ponuda“ i „potražnja“ u nesrazmjernom odnosu, logično je da buja ilegalna trgovina. U Kini se dila rožnicama, srcem, jetrima, bubregom i kožom. Na Filipinima najviše prodaju bubrege i jetra, u Pakistanu jetra i rožnice, iz Rusije dolazi najviše donatorica jajašaca, Indija je poznata po trgovini bubrezima, krvlju i kao najveći dobavljač kostura u svijetu…
Svaki organ, naravno ima i svoju cijenu, a ona opet varira od tržišta do tržišta, pa tako primjerice jedan bubreg u Indiji košta 15.000 dolara, u Kini 62.000 a u SAD-u 262.000 dolara. Cijeli kostur košta 3.193 dolara, koža 10 dolara za 2.5 četvorna centimetra. Ilegalna cijena jetre je 157.000, a legalna 557.100 dolara. Srce pak legalno košta 997.700, dok ilegalno iznosi 119.000 dolara. Oči: 1525 dolara, skalp: 607 dolara, lubanja sa zubima: 1200, rame: 500, koronarna arterija: 1.525, želudac: 508 dolara, rožnica: 24.400 dolara, krv: u Indiji 25 a u SAD-u 337 dolara za pola litre…
Američki istraživački novinar Scott Carney u knjizi „Red market“ (Crveno tržište) opisuje podzemni put nekog organa od jednog do drugog tijela, gdje pacijent najčešće angažira brokera da mu pronađe donatora, organizira pretrage i nađe bolnicu gdje će se izvršiti presađivanje. Kroz njegovu knjigu prolaze kojekakvi trgovci ljudskom mukom, provlačeći se kroz porozne međunarodne zakone, a širenje posla mogu zahvaliti napretku medicine jer je presađivanje sve jednostavnije, rizik sve manji, a troškovi podnošljiviji i za višu srednju klasu, što povećava potražnju. On dokazuje da stara američka urbana legenda, po kojoj se nesretnik probudi u kupaonici nekog hotela Las Vegasa bez bubrega, doista postoji.
Negdje prema kraju knjige autor priznaje da je kriminalna i neetička trgovina životom i smrti daleko manja od legalnog i priznatog doniranja, ali naglašava da crveno tržište u povijesti nikada nije bilo toliko rašireno i profitabilno kao u današnjem svijetu. No, ono što smatra osnovnim problemom je dehumanizacija nabavnog lanca: „Šest godina sam istraživao crveno tržište u Južnoj Aziji, Europi i SAD i u svakom pojedinačnom slučaju zaprepastilo me koliko ljudi, kupujući djelić nekog drugog ljudskog bića, nisu svjesni toga što se sve moralo dogoditi da dođu do njega.“
Vise filmova sam gledala na ovu temu i niti jednom nisam posumnjala da su dobrim delom radjeni na osnovu stvarnih podataka. Neke filmove sam gledala cak i po vise puta jer mislim da se iz njih dosta moze nauciti u smislu dobrog promisljanja gde idemo, sta radimo, kome verujemo, sta se sve desava, a sto nama deluje tako daleko.
P.S. Samo nekoliko tekstova sam, za sad, procitala, ali vidim da ovde obradjujete neke vrlo bitne teme o kojima se i te kako treba govoriti :OK:.
Surova realnost…