Ne tako davno u Indiji se prakticirala Sati tradicija – spaljivanje živih žena s preminulim suprugom. Razlog tome nisu bili nikakvi religijski običaji, već sprječavanje udovica da naslijede muževljevo bogatstvo i udaju se za ljubavnike. S obzirom da je ovaj nakaradni običaj zakonom zabranjen, Indijci su se dosjetili načina kako da se liše brige o udovicama – jednostavno ih protjeruju.
One su bezvrijedne, nesposobne, jadne, ništavne…one su financijski namet. Ostavljene su na milost i nemilost prolaznika, koji će ih ili obradovati mrvom kruha ili šutnuti nogom. Na njihovom licu bol se ogleda u stotinama bora. Predstavljaju znak loše sreće za svaku porodicu, što je također jedan od razloga zašto napuštaju svoje ognjište i zašto ih porodica ne želi u svojoj blizini. Ne smiju se udati, ne smiju nositi nakit, prisiljene su obrijati glavu, nositi bijelo, a čak i njihova sjena smatra se nesrećom.
Sudbina je to indijskih udovica koje prognane iz društva odlaze u Vrindavan, grad u kojemu čekaju smrt. Prema starom hindu vjerovanju, smrt u svetom gradu Vrindavanu oslobađa njihove porodice tzv. ciklusa smrti. Za udovice nada da će umrijeti u Vrindavanu znači novu nadu za njihovu porodicu.
Bile bogate ili siromašne, udovice se u većini zajednica u Indiji suočavaju s dubokom društvenom stigmom. Još su i više izopćene žene koje žive same, bilo zato što su neudate, bilo zato što su ih muževi napustili. Mnoge su udate žene zarobljene u neljudskim osobnim situacijama u obitelji te podnose batine, ponižavanje, fizičku i psihičku okrutnost, nemajući mogućnosti ili volje osamostaliti se.
Znao sam za Sati tradiciju i smatrao je strašnom. Ovo ostalo nisam znao, a gotovo da nije manje strašno.
strašno…
Da, bio je i jedan film sa sličnom tematikom. Radi se o starim osobama u Kini koje se odvode u planinu da tamo okončaju…
Pojava koja nije nepoznata i u našim krajevima – lapot.
Užas 😦
Uvek se potresem i pomislim, kako u svetu ima mnogo žena koji žive u neljudskim uslovima, a mi ovde, poput paranoje vezane za zdravlje (da li je zdravo piti mleko od 2,8% ili 0,5%…) isterujemo gluposti, umesto da se posvetimo tome da pomognemo drugima da mogu da žive, što je mislim osnova…
Ove godine je konačno zabranjeno odsecanje ženskih polnih organa, nisam ni znala da takvi običaji postoje, a kamoli da su tako rašireni 😦
Isto je i sa indijskom kulturom…nešto malo se zna o tome, ali ne i da je za udovice, na ovaj ili onaj način život- gotov 😦