Misticizam i okultizam / Psihologija

Kanibalizam

Kanibalizam se kod ljudi pojavljuje gotovo kroz cijelu povijest, a najčešći razlog je glad. Ponekad se prakticira kod pojedinaca kojima donosi gurmanski užitak ili ispunjava seksualne i druge fantazije, kao što je slučaj kod serijskih ubica. Neke zajednice, pak, prakticiraju kanibalizam iz religijskih razloga. Kanibalizam predstavlja fenomen koji se provlači kroz razna vremenska razdoblja i kulture. Primjera kroz povijest ima na pretek od rane ljudske povijesti, preko drevnih srednjoameričkih i polinezijskih naroda te srednjeg vijeka u Europi, pa do raznih situacija u ratnim uvjetima, kao i na primjerima ljudi zarobljenih u vremenskim nepogodama kada je konzumacija ljudskog mesa bila jedina mogućnost opstanka.

 Povremeni kanibalizam se uglavnom ne javlja do trenutka u kojem čovjek umoren glađu izazvanom prirodnim okolnostima, brodolomima ili ratovima, biva prinuđen da jede svog bližnjeg, pa čak i svoje vlastito meso. Ova vrsta kanibalizma isključuje gurmansku nasladu i pohotljivost, premda je njegovo ponavljanje moglo lako dovesti narode do prakticiranja gastronomskog kanibalizma.

Darwin u svojim „Putovanjima jednog prirodnjaka“ donosi priču o urođenicima sa Fuega koji su početkom prošloga stoljeća živjeli potpuno nagi, hranili se školjkama i trulim mesom te nisu oklijevali, kada bi kucnuo čas, da dotuku starce i skuhaju ih obješene za stopala. Glad je jedini osjećaj koji opstaje u srcima ovih ljudi, valja im odabrati između starica i pasa: psi su dobri za hvatanje vidri, a starice im više ne mogu poslužiti ni za užitke: izbor je brzo učinjen.

Kanibalizam nije svojstven samo primitivnim divljacima, i civilizirani ljudi lako posustanu od svojih načela u sličnim okolnostima. Za vrijeme vladavine Luja XIII, u mračnim godinama srednjeg vijeka, u vremenima kada se uslijed neimaštine prekopavala zemlja na grobljima; kada su ubojice nudile ostatke svojih žrtava na tržnicama; svjedočanstvo nam donosi Raoul Glaber povodom gladne godine 1033.

Kada se hranismo zvjerinjem i pticama, taj izvor jedanput presuši, a glad se osjećala manje živom…Da bi se pobjeglo od smrti, glodali smo korijenje, čupali travu iz jaraka…Na putevima snažni bi se dočepali slabijih, rastrgnuli bi ih, pekli i jeli…Mnogi su odvlačili djecu na stranu, pokazujući im jabuku ili jaje i klali ih da bi se njima zasitili. Na više mjesta, iskopavali su leševe…Jedan se bijednik drznu da prodaje zgotovljeno ljudsko meso na tržnici u Turniju. Uhvaćen, ništa ne poricaše i bijaše spaljen. Drugi, tokom noći, ode da otkopa isto to meso, pojede ga, i isto bijaše spaljen“.

Za razliku od fenomena povremenog kanibalizma, gastronomski kanibalizam predstavlja svjesnu i osmišljenu potragu za ljudskim mesom, sa potpuno sladostrasnim namjerama. Elementarni kanibalizam je ubrzo postao potreba a potom prava pomama. 1809. god. Engleski mornari zarobljeni na otoku Fidži prisustvovali su strašnom masakru. „Mogli su vidjeti kako se jedni za drugima redaju: mlade djevojke, odrasli muškarci, žene, djeca na sisi, bolesnici i klecavi starci, čija su tijela pobjednici naslagali na gomilu. Ovo prenošenje leševa predstavljalo je pravi praznik za kanibale; na stotine ljudi, muškaraca i žena namijenjenih proždiranju, takva je gozba bila namijenjena njihovim strašnim apetitima. Izbrojali su bar četrdeset dvoje na platformi koja je nadvisila pirog plemena Bulandam; položili su ih, pažljivo razvrstali, a poglavica, kojem je među mnoštvom za oko zapelo tijelo jedne djevojke, naredi da je stave na stranu za njegovu osobnu kuhinju“

Kod ratnog kanibalizma, utoljenje nezasitne gladi, povremeno ili uobičajeno, čini se nešto nejasnim te je teško razlučiti aspekte osvete, rituala i magije, koji je upotpunjuju. Teško je utvrditi da li ljudožder ubija kao lovac iz zadovoljstva u ubijanju, ili iz zadovoljstva u proždiranju svog neprijatelja. Kao prvobitni podstrekači ratnog kanibalizma se javljaju: izvršenje osvete, magijsko jedenje određenih dijelova tijela i pravedna kazna, a njihov vrhunac je lov na glave. Primjer toga susrećemo u pokolju 1665. god. kad Martu Konstantinu „ zarobiše krvoloci i dočepaše je se…Odsjekoše joj od stidnih dijelova ono što mogoše i utrobu joj rasporiše; odsjekoše joj i dojke koje im izgledaše, kako su govorili izvanredno lijepe…staviše ih da se kuhaju u umaku i za trpezom poslužiše nudeći ih drugim vojnicima koji im se nenadano pridružiše. Vojnici Pijemonta uhvatiše djevojčicu od desetak godina…natakoše je živu na koplje, i pošto raspališe veliku vatru na prostranoj stijeni, pekoše je kao meso na ražnju…Kada se to svrši, odsijecaše joj meso koje im se učini najbolje zgotovljeno, ali samo malo od njega okusiše, jer im ne uspije da je ispeku prema svom ukusu“.

Jedenje određenih dijelova ljudskog tijela, bez ostavljanja ikakvih tragova, daleko više proizlazi iz magije nego iz fetišizma i sakupljačkih sklonosti. Činjenica da se proždiru srce, jetra ili mozak protivnika da bi se preuzela njegova hrabrost i neustrašivost ukazuje na jedan daleko izvjesniji oblik uzročnosti od čuvanja lubanja, vilica i kostiju protivnika. Tako su npr. u Gvineji vračevi tumačili volju bogova iz iznutrica zarobljenika. Svi pomagači tog čina bi potom bili pozvani na gozbu prilikom izvršenja smrtne kazne da okuse jednu vrstu paprikaša koji se sastojao od srca, jetre i droba.

Ritualni zločin koristi religiju kao svoj izgovor, maskirajući svoje istinske porive koji se tiču individualne ili kolektivne osvete, mržnje ili koristoljublja. U nekim afričkim plemenima su inicirali djecu od malih nogu u ljude-pantere. Sama inicijacija je znala biti popraćena magijskim napjevima te svirepim iskušavanjima usred gozbe i plesa. U plemenu Diola u Kazamanku neofiti piju iz ljudske lubanje mješavinu palminog vina, krvi i dijelova tijela.

Ljudi-leopardi iz nekadašnjeg belgijskog Konga nastojali su loviti bijelce i time tjerati strah u kosti urođenicima. Emile Cailliet piše: „U ovoj oblasti inicijacija vračeva je praćena grozomornim scenama. Između ostalih iskušenja na koja se stavlja kandidat, nalaže se i da prinese ljudsku žrtvu, odabranu među njegovim najbližim rođacima, najčešće majku ili prvorođenu kćer. Kolje je na obrednom stablu neke mlačike čiji se sok miješa sa krvlju. Posvećenici je piju, a beživotno tijelo, ispečeno na vatri, dijeli se na dvanaest dijelova. Kosti stucane u prah, koriste se za izradu idola ili amuleta.“

U slučaju pomlađivanja putem kanibalizma ubojstvo se čini razumljivijim, nagon za očuvanjem i halapljivost uzmiču pred estetskim i senzualnim a intezitet ne slabi ni u starosti. U istoj mjeri koliko i glad, zadovoljenje seksualnog nagona iziskuje svoju krvavu kupku, pa tako imamo primjer kraljeva s otoka Markizas koji nikada nisu oklijevali da prinesu kao žrtve svoje podanike u cilju pomlađivanja klonulih moći.

Ono što je apsolutno neshvatljivo i za svaku osudu je pojava fetiš kanibalizma koji je postao vrlo izražen i javlja se kod „normalnih“ ljudi koji seksualni vrhunac mogu doseći samo žvakanjem pripadnika iste vrste.
Već sam odabir žrtve i njen lov kod ljudoždera pobuđuje uzbuđenje a samom konzumacijom doseže se vrhunac zadovoljstva koje onda traži ponavljanje ovog zločina. Činjenica je kako su ovo pobude najniže vrste i da čovjek svjesno traži, ubija i jede drugog čovjeka samo kako bi zadovoljio pohotu, a druga činjenica, koja znatno više zabrinjava je da je u svijetu došlo do pošasti ovakvog načina zadovoljavanja.

Može se, dakle, zaključiti da je za modernog kanibala kriva čovjekova neutaživost i konstantna potraga za nečim novim, uzbudljivim, jezivim i izopačenim. Čovjek opet podliježe nagonima pračovjeka i radi utaživanja nagona pristaje biti zvijer i ubojica. Pristaje biti ljudožder.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s